Osnovna škola "Ivo Lola Ribar" Labin

Ivona Stepić: Rudarske nesreće

  I.

Jedan od razloga brzog zaboravljanja rudarenja na Labinštini je,vrlo vjerovatno, i strah od rudnika i teških nesreća u njemu. Tijekom Drugog svjetskog rata ovdašnjem se narodu obećavalo da nakon socijalističke revolucije neće biti poreza, a ni rada u rudniku, zbog čega su demobolizirani partizani bili dodatno razočarani kad su morali opet sići u rudnik. Rudara nije bilo dovoljno pa su ondje u početku radili i zarobljeni njemački vojnici, a u raške rudnike (nerado) dolaze ljudi iz cijele ondašnje države.

II.

Najveća rudarska nesreća u povijesti Istarskih ugljenokopa dogodila se u ranim jutarnjim satima 28. veljače 1940. godine kada je u Oknu 1 na dubini 240 metara došlo do eksplozije metana i ugljene prašine. U dokumentima i novinskim zapisima iz tog vremena navode se različiti podaci o broju poginulih i povrijeđenih. Ako je vjerovati zapisima koji se čuvaju u Povijesnom arhivu Pazin a koji se smatraju vjerodostojnim, smrtno je stradalo od direktnog udara ili gušenja plinom 186 rudara. Procjenjuje se da je tijekom narednih dana uslijed zadobivenih rana i trovanja krvnih zrnaca umrlo još toliko rudara. Dok se objašnjenje te katastrofe lako pronalazi u nemaru ondašnje talijanske kapitalističke vlasti prema rudarima, teško je bilo reći pravu istinu o drugoj velikoj nesreći, koja se 14. ožujka 1948. godine dogodila u labinskom rudniku. Tada je poginulo 88 rudara, među kojima je bilo i njemačkih ratnih zarobljenika, pa je zapravo i teško utvrditi točan broj žrtava.Rudarskih nesreća i zlokobnog zavijanja sirena rudnika, od čega su strahovali svi kojima su ondje radili najdraži, bilo je i kasnije dosta, ali nikada s takvim razmjerima. Ipak, od 1949. do 1952. godine poginulo je još 39 rudara, a poslije toga nikada više od devet. Posljednja žrtva u rudniku zatvorenom 1999. godine pala je 19991. godine.

III.

Neslužbeno se spominje da je u rudnicima na Labinštini u gotovo četiri stoljeća rudarenja poginulo više od dvije tisuće ljudi, a u knjizi "Zadnja smjena" evidentirana je 751 žrtva samo za razdoblje od 1935. do 1999. godine. Uz naznaku da su to nepotpuni podatci. Teško ozljeđenih bilo je nekoliko puta više. Gotovo da je nemoguće proći kroz Labin i ne vidjeti gigantski Spomenik rudaru. Bez dvojbe, to je najveći javni spomenik na Labinštini, kako dimenzijama tako i značenjem.

Literatura:

1. Marijan Milevoj: Labinade,2. dopunjeno izdanje,Mathias Flacius,Labin,2006 godina.