Osnovna škola "Ivo Lola Ribar" Labin

Mihaela Kožljan: Povijest rudarenja na Labinštini i značaj za poboljšanje socijalnog položaja

I. Kao što se pretpostavlja rudarenje na Labinštini  počinje još u petnaestom stoljeću, te se može reći da je  obilježilo ovo područje ,  kako u gospodarskom tako  i u socijalnom smislu. U svojoj povijesti  promijenilo je niz  državnih uprava (u nekima je  imao i važan strateški državni položaj) . Na položaj rudara utjecalo je  mnogo faktora: smjena vlasti  u upravi rudnika,  razvoj rudarske industrije ,nesigurni i po život opasni uvjeti rada.   

II. Počeci rudarenja na Labinštini počinju 1420 . godine pod  mletačkom vlašću.   Ugljen  je korišten u postupku impregnacije donjeg dijela čamaca.  Prva osoba koja se bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi , koji je 1626 god. dobio koncesiju u rudnicima  minerala i smole.                                                                                  

1785. godine započinje kontinuirana proizvodnja ugljena u rudniku Pegola Nera kraj Krapna  , taj ugljen se koristio za šećeranu u Rijeci .        Početkom  Napoleonove vlasti donesena su dva dekreta , prvim iz  1807. godine   se dozvoljava izvoz kamenog ugljena iz Istre uz plaćenje poreza od 2%   njegove vrijednosti , te drugim  iz 1808. godine kojim  se regulirala  rudarska djelatnost.          

U drugoj polovici XIX. st. zbog porasta industrijalizacije u austrougarskom  gospodarstvu povećava se potražnja ugljena te se otvaraju novi rudnici Vinež i Štrmac.1870 god.  izgrađena je pruga Krapan -Štalije. U to vrijeme rudari se socijalno zbrinjavaju , imaju vlastitog liječnika i bolnicu te se rješava njihovo stambeno pitanje . U Krapnu se osniva osnovna škola  na njemačkom i hrvatskom nastavnom jeziku .                               

Za vrijeme Austrijske uprave rudnik je organiziran kao vrlo sposobno privredno poduzeće i dobiva jaki državni značaj .  Nakon raspada austrougarske monarhije  , pod talijanskom upravom osnovana je ARSA  koja mnogo ulaže u modernizaciju i elektrifikaciju rudnika.               02.ožujka.1921 rudari Vineža stupaju  u štrajk ,a ubrzo  im se priključuju i rudari iz ostalih pogona.  Međutim pobuna je trajala kratko , 8.travnja vojno-policijska akcija je ugušila štrajk.                                                                                                      

Razdoblje od 1936. do 1940.  bilo je doba najveće ekspanzije poduzeća.  Započinje izgradnja naselja Raša  , dovršava se nova separacija Štalije i Termoelektrana Vlaška , te se aktivira  rudnik Podlabin, i počinje izgradnja rudarskog naselja i upravne zgrade u Labinu .  Također se u Labinu otvara rudarska tehnička škola.  28.veljače 1940.  desila se najteža nesreća u rudniku u kojem je poginulo oko 370 rudara.                                              

Nakon drugog svjetskog rata  Istarski ugljenokopi Raša dobivaju veliki značaj u procesu obnove i izgradnje zemlje.  1953 počinje proizvodnja u jami Pićan .         

Nagli pad proizvodnje bilježi se 1966 god. zbog krize u plasmanu znatno jeftinijeg plina i nafte ,  te  geoloških uvjeta u jamama .

Puštanjem u rad Termoelektrane Plomin (1971) popravlja se stanje , ali tek 1973.  zbog velikog povećanja cijene nafte počinju se ponovno  vrednovati rezerve i proizvodnja ugljena . Slijedećih se godina gradi jama Ripenda i Tupljak.              

Zbog nedostataka sredstava , krive procjene rezervi  ugljena i sve većoj brizi i kontroli  zaštite okoliša dolazi do zatvaranja jame Raša , Labin , Ripenda i Pićan.   Rudokopnu dielatnost nastavilo je novo poduzeće ,Istarski ugljenokopi Tupljak .  Zbog proizvodnih poteškoća od 1990 do 1992 . Istarski ugljenokopi Tupljak nalaze se u stečaju i ovise o Hrvatskoj elektroprivredi .  U svibnju 1999 god. prestala je proizvodnja u Tupljaku , a 29.12 jama je zatvorena , čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.

 III. Na kraju mogu zaključiti  da  je rudarenje na Labinštini bilo od veoma velikog  značaja za  ovo područje , nastala su gradska naselja Raša , Podlabin i Potpićan ,  te gotovo sve današnje tvornice na Labinštini.  Zbog rudnika se osigurala energija , razvila mnogobrojna infrastruktura (cestovna, vodovodna),  zdravstvo , školstvo , ugostiteljstvo i turizam.

Nadam se da rudarstvo na Labinštini neće pasti u zaborav , te da ćemo sačuvati stoljetnu tradiciju našega kraja kako bi i naši potomci znali bolje cijeniti tko smo i ono što smo imali u povijesti.  

Literatura:

- Tulio Vorano,Istarski ugljenokopi -Četiri stoljeća rudarenja na Labinštini, Labin 1997.

-  Marino Fonović, Zadnja smjena – Svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku, Rijeka 2000.