Osnovna škola "Ivo Lola Ribar" Labin

Ramona Ahmić: Giuseppina Martinuzzi

   Giuseppina Martinuzzi, pedagoginja, političarka, pjesnikinja i revolucionarka, rođena u Labinu 14. veljače 1844., umire 25. studenog 1925. godine.

Rođena je u dobrostojećoj obitelji u Labinu kao kćerka Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija. Iako nije bila omiljena u tadašnjem vremenu ipak ostala je najpoznatija žena u povijesti Labina koja je svojim socijalnim, humanim, pedagoškim radom uspjela povezati drugu polovicu 19. stoljeća i početak 20. stoljeća. Održala je mnogobrojne javne govore, zastupala prava djece, radnika, posebno žena, zalagala se za suradnju talijanskog i slavenskog stanovništva u Istri. Članicom Komunističke partije Italije postaje 1921. godine.

      Obrazovao ju je otac, privatno je studirala, a 1873 godine počela je raditi kao učiteljica na zamjeni u Labinu i Galižani. Diplomu za poučavanje u općim pučkim školama dobiva 1875. godine, nastavlja predavati u Miljama, a zatim do svojeg umirovljenja 1905. godine u Trstu.

Bila je izvrsna pedagoška radnica, praktičarka, teoretičarka te suradnica mnogobrojnih pedagoških časopisa. S grupom autora sastavljala je udžbenike za osnovnu školu. Zapažen je njezin priručnik Manuele Mnemonico (1886. god.), s oglednim tablicama za lakše pamćenje gradiva. Pisala je pjesme, a najpoznatiji joj je socijalni spjev Ingiustizia (Nepravda, 1907. god.) posvećen svima obespravljenima. Bila je vlasnica i pokretačica dvaju književnih časopisa Pro Patriate nakon njegove zabrane Pro Patria Nostra. Pokretanje i uređivanje časopisa Pro Patria  izazvalo je skandal odnosno neugodnu reakciju među konzervativnim tršćanskim svijetom. Začuđujuće je bilo to što jedna žena uređuje časopis, a naročito zbog toga jer ulazi u mnoga politička i narodna pitanja. Između 1888. i 1890. godine Giuseppina Martinuzzi bila je prisiljena da se upusti u "ogorčenu" borbu s neuglednim lokalnim grupama koje su je na kraju prisilile da odustane od svoje djelatnosti.

Postojala je bojazan da novi časopis materijalno ne naškodi časopisu Indipedente, stvorila se zavist zbog patriotske djelatnosti jedne žene, a onda se povela tajna borba protiv mene, a otvorena preko Piccola i Indipedentea. To neočekivano suprotstavljanje još je više pojačalo moj otpor…Prošlo je osam godina od tih mojih plodnih zanosa i ja sakupljam najvažnije dokumente koji se odnose na moju djelatnost, kronološki ih sređujem, pa mi je milo kad vidim kako se iz tog posla stvara istinita, gotovo opipljiva historija. Nadam se, da će netko, kad me više ne bude, iz mog Labina čitati tu historiju i pravilno ocijeniti patriotizam onih koji su se protiv mene borili.

Tomaso Luciani bio je vjeran i stalni savjetnik Giuseppine. Istarska učiteljica prema svom zemljaku osjećala je duboku zahvalnost i poštovanje, čak i onda kad je uvidjela da ne dijeli s njim isto političko mišljenje.

Luciani iz Milana šalje ocu Giuseppine nekoliko zanimljivih preporuka:

Potičite vašu Bepinu da se uzdiže, odgaja duh na sadržajima i vrsnim tekstovima. Neka u izbor da prednost našim piscima, predstavnicima proze i poezije, pred stranima, a od stranih neka bira najbolje; neka povijest bude na prvom mjestu, a onda romani, prije klasici pa romantici, prije ono što je ozbiljno pa šaljivo, prije ono što je realno nego ono što je fantastično. Neka se okani grčke mitologije ili neka vrlo malo čita: neka ne zloupotrebljava istine i tajne kršćanske vjere, jer su istine i tajne nepovredive i umjesto da se nadahnjuje poviješću naše Italije, starom, modernom, suvremenom, neka se nadahnjuje događajima iz grčkog preporoda.

       Početkom 20. stoljeća započela je aktivan politički život. Zastupala je ideju socijalizma ili kako ga je nazivala humanog socijalizma te je bila jedna od prvih socijalistica uopće. U vrijeme njezine političke aktivnosti, Labin je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije i svoju je borbu vodila najčešće iz Trsta. Bez obzira na svoje građansko porijeklo život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike, seljake, borbi za njihovo obrazovanje, izjednačavanje njihovih prava s bogatima, borbi za pravo glasa žena.

       Gisueppina ostaje do kraja života dosljedna svojoj političkoj orijentaciji i uvjerenju. Mirovinu je dočekala u rodnom Labinu. Kada je u veljači, 1920 godine teško oboljela, svojim kolegama socijalistima piše političku oporuku: Kada budem položila zadnji račun prirodi, izvolite uzeti pod vašu zaštitu moje počasti i ceremonije koje ne odgovaraju našim socijalističkim načelima. Budite samo vi oni koji će odrediti da moj pogreb bude kruna jedne skromne egzistencije. Ne, dakle, uobičajena raskoš: omotajte moj lijes u našu svetu internacionalnu zastavu, okitite ga simboličnim cvijetom društvenog oslobođenja i položite ga bez nikakvih ceremonija u grudi velike zajedničke majke. Moj rastanak sa živim svijetom neka bude, zahvaljujući vašoj brizi, zadnje posvjedočenje vjere u pobjedu stvari proleterijata. Vjerna i stara drugarica proleterijata.

Giuseppina Martinuzzi.

       Ovaj veliki borac za pobjedu proletarijata i talijansko-slavenskog bratstva na istarskom tlu umire 25. studenoga 1925. godine u svom rodnom Labinu. Sahranjena je, prema želji civilnim pogrebom. Ispraćena je nepreglednim mnoštvom rudara s upaljenim svjetiljkama, koji su time iskazali svoju veliku ljubav i poštovanje prema ženi koja se cijeloga života prema njima ponašala na isti način, s ljubavlju i razumijevanjem.

      Djela Giuseppine Martinuzzi duboko su povezana sa zbivanjima na jadranskom području i osobito su značajna zbog analize nekih problema koji prelaze regionalne okvire te zaslužuju da uđu u širi okvir istraživanja o cjelokupnom razvoju istarskog i tršćanskog radničkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Literatura:

Milevoj, Marijan: Kartulini z Labinšćine, treće dopunjeno izdanje

Labin, studeni 1989., Labinska komuna

Radnički pokret i NOB općine Labin, Skupština općine Labin i centar za historiju radničkog pokreta

NOR Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1980.

Zbornik radova objavljenih povodom 50-te godišnjice Labinske republike

Sanja Bartolić: Giuseppina Martinuzzi

Giuseppina Maria Sandra Martinuzzi kćerka od Giovannia Martinuzzi i Antonie Lius. Rođena je u Labinu,tadašnjoj Alboni 14. veljače 1844 godine. Uspješna pedagoginja ,pjesnikinja i političarka umrla je u Labin 25. studenog  1925 godine. Roditelji Giuseppine Martinuzzi doeslili su se u Labin iz Furlanije,Italije 1720 godine. Rođena je i odgojena u uglednoj obitelji.
        Nakon privatnog studiranja u kojemu je sudjelovao i njezin otac. Giuseppina Martinuzzi 20 lipnja 1873 počinje raditi kao učiteljica na zamjeni u ženskoj školi u Labinu gdje su je zavoljeli i poštovali.  Nakon toga predaje u Galižani. Tako je započela svoj rad, kako ga ona opisuje;   ''intezivne i snažne pedagoške aktivnosti''. U listopadu 1873 položila je ispite i dobila potvrdu o zrelosti, za popularne škole drugog stupnja.
9. ožujka 1875 dobiva Akademsko socijalno-humanitarnu diplomu preko škole ''Giovanni Pico dema Mirandola'' . U travnju 1875 Giuseppina M. položila je prijemni ispit u Trstu za poučavanje u općim školama , pa je nastavila predavati u Miljama (Italija).  Sve do mirovine 1905 godine.
23.svibnja 1876 imenovana je kao ''profesor na snazi''.
Bila je izvrsna pedagoška radnica ,praktičarka i teoretičarka te suradnica mnogobrojnih pedagoških časopisa. Svu svoju energiju je posvetila u popularnom obrazovanju,pedagoških literaturama,novinarstvu te na izradi priručnika.
Jako veliku pozornost i pozitivne ocjene je dobila Mnemonic Priručnik (Manuale memonico ) iz 1886 godine koji se sastoji od 29 sinoptičkih,oglednih tablica za lakše pamćenje gradiva. Sastavljala je i udžbenike za osnovnu školu sa grupom autora.
Godine 1898 sudjelovala je u izradi ''Piave'' sa nekim kolegama ali vlasti su zabranile objavljivanje jer nije bilo pisano načelima politike.
Giuseppina M. je bila vlasnica i pokretačica književnog časopisa ''Pro Patria'' i nakon njegove zabrane osnovala je novi časopis ''Pro Partia Nostra''. Pisala je i mnoge pjesme a najpoznatiji joj je socijalni spjev  ''Ingiustizia'' iz 1907 godine. Kroz cijeli njen životni rad u koji je uložila svu energiju i ljubav podučavanjem djece održavala je i mnoge javne govore zastupajući prava djece ,radnika i pogotovo žena.  Borila se isto za ujedinjenje Talijana i Slavena u Istri. Samim time volila je politiku i bila je politički aktivna.
U početku je bila na pozicijama iredentizma a zatim je prihvatila ideje socijalizma. Bila je sljedbenik ideje Marxa i Engleska a 1921. Godine učlanila se u komunističku partiju Italije i počela surađivati sa radnicima. U toj godini je isto sudjelovala u štrajku rudara Labina koji je na kraju završio na sudu u Puli sa oslobađajučkom presudom i pod imenom ''Republika Labin'' (2.ožujak -8.travnja 1921.)
Giuseppina M. se iz Trsta vratila u Labin, posvetila se uređenju knjižnice i arhiva do zadnje svoje godine života.  Sahranjena je prema želji civilnim pogrebom. Ispraćena je nepreglednim mnoštvom rudara s upaljenim svjetiljkama, koji su time iskazali svoju veliku ljubav i poštovanje prema ženi,koja se cijeloga života prema njima ponašala na isti način s ljubavlju i razumijevanjem njihova položaja.
          Na rodnoj kući Giuseppine Martinuzzi postavljena je dvojezična ploča u njemu čast koja glasi:
''Casa Natia di Giuseppina Martinuzzi 1844-1925 maestra e rivolucionaria,seguace delle idee di Marx ed Engles. Prima donna socialista e comunista nella storia del proletariato in Istria. Lotto per la liberazione della classe operaia e per l'unita e la fratellanca Italo-Slava divenute realta nella L.P.L.''

''U ovoj je kući rođena Giuseppina Martinuzzi 1844-1925 učiteljica i revolucionarka pristaša ideja Marxa i Englesa. Prva socijalistkinja i komunistkinja u historiji proletarijata Istre. Borila se za oslobođenje radničke klase i za bratstvo i jedinstvo Talijana i Hrvata tekovine stečene u N.O.B.-u''.