Kad smo ušli u predvorje hotela Laguna bio sam pomalo nervozan.  Umirivala me činjenica da nisam jedini kojemu je ovo 1. godina na Novigradskom Proljeću. Uostalom, čuo sam samo najbolje stvario školi.

Nakon prijavnice i tih dosadnih procedura, dodjeljena mi je soba. Bila je to soba 219. Tamo su me čekala moja 2 cimera. Prvi je vrhunski sportaš, veslač (grafička radionica), a drugi glazbenik i intelektualac (literarna radionica). Pomislio sam, takve se osobnosti ne mogu baš slagati. Bio sam potpuno u krivu. Kroz svašta smo zajedno prošli i pritom se pošteno zabavili.

Kasnije smo se svi uputili u obližnju školu Rivarela, koja je središte najbitnijih i najzanimljivijih zbivanja-RADIONICA.

Tamo sam upoznao zaista predivne ljude. Naše radno mjesto uvijek je bilo ispunjeno radnom atmosferom. Uvijek je bilo nekog posla - intervjuiranje nasumičnih žrtava naših intervjua po školi, koji bi uvijek produžili korak kad bi vidjeli mene sa snimačem i slušalicama te kolegu s papirom u ruci. Uređivanje i montiranje snimaka u programima za audio uređivanje. Surađivanje s raznim radionicama (novine na internetu-debata, plesna-glazbena podloga, playlista za “disco”…). Naravno kroz rad smo mnogo toga naučili i konstantno se šalili. Predvodio nas je Diktator Veliki Vođa Srđan Nogić, jedan od najzanimljivijih ljudi koje sam upoznao u dužem periodu vremena. Šalama na svoj račun i blagim sarkazmom vodio nas je kroz krize i teške trenutke do pobjede i sreće. Za moj rođendan (koji je pao baš u vrijeme Novigradskog Proljeća) poklonio mi je jedan vrlo značajan poklon. Pjena za brijanje (postaješ muskarac, veli on),  rozi  WC-papir (ali na tom putu ne zaboravi kako je biti djete) i žarulju (da mi prosvijetli put u budućnost). Genijalno, zar ne?

Jutra su bila lagana, svi smo se rano budili, spremni za rad. I za kroasane!

Bilo je tu još puno ljudi s kojima sam dijelio interese (volimo iste filmove, knjigu, bend…) s nekima sam zasvirao gitaru. S nekima sam ležao/sjedio po okolnim žbunjevima (ma ne pitajte, ludi moj prijatelj), igrao stolni tenis, biljar… Možda se pojavila i pokoja simpatija…

Ma divan je taj Novigrad. Da vam kažem najveću istinu: tamo su ljudi toliko slični tebi, da imaš dojam da si kloniran. Tako je! Tamo je bilo još 300 Antonija, svi isti kao ja!!!

Na završnoj priredbi sve su radionice predstavljale svoje završne radove (svi su bili pregenijalni). Nakon priredbe puštena je himna Novigradskog Proljeća. Sve su cure plakale, a dečki su se grlili i smišljali jako, jako, jako dugačke pozdrave.

Na kraju dana smo se svi pozdravili, poželjeli si sretan put i krenuli svojim domovima.

Ali sigurni smo da ćemo se se vratiti u Novigrad. U naš dom daleko od doma.                                                                                                                                                            

Nadam se da niste umorni od čitanja. Hvala! :D